Glavni izbornik
Naslovnica
Unutarnje ustrojstvo suda
Sudska uprava
Kazneni odjel
Parnični odjel
Obiteljski odjel
Izvanparnični odjel
Zemljišnoknjižni odjel
Odjel za praćenje i proučavanje sudske prakse
Lista izmiritelja Općinskog suda u Rijeci
Sudske pisarnice
Pisarnica sudske uprave
Kaznena pisarnica
Parnična pisarnica
Obiteljsko-radna pisarnica
Ovršno - izvanparnična pisarnica
Kodeks sudačke etike
Etički kodeks državnih službenika
Obrasci
Natječaji
Oglas 37 - sud.savjetnik - određeno
Oglas 38 - namještenik – vozač - neodređeno
Oglas 39 - sud.zapisničar - neodređeno
Oglas 40 - sud.referent - zk - neodređeno
Oglas 41 - namještenik- čistačica - neodređeno
Oglas 42 - admin.referent- upisničar - određeno - SS Crikvenica
Oglas 43 - admin.referent - određeno
Oglas 44 - sud.referent-zk- određeno SS Krk
Oglas 45 - admin.referent -neodređeno
Oglas 46 - sud.referent -zk -određeno -Rab
Oglas 47 - admin.referent- upisničar - određeno
Plan Prijma
Plan prijma 2016/2017-stručno osposobljavanje bez zasnivanja radnog odnosa
Plan prijma 2018/2019 -stručno osposobljavanje bez zasnivanja radnog odnosa
Javna nabava
Dokumentacija
Registar Ugovora
Plan Nabave 2016
Plan Nabave 2017
Plan Nabave 2018
Obavijest u smislu čl. 13 ZJN
Izjava u smislu čl. 13 ZJN
Financijsko izvještavanje
Financijsko izvješće za 2017. godinu
Korisni linkovi
Poboljšanje sustava ovrhe u RH
Obavijest e-Predmet
Obavijest o novčanoj naknadi u kaznenim postupcima
Kontakt
Izdvojeni objekti
Postupak mirenja
Plaćanje sudskih pristojbi
Ostvarivanje prava na pristup informacijama
Zakon o pravu na pristup informacijama
Obrazac za zahtjev za ostvarivanje prava na pristup informacijama
Naknada za pristup informacijama
Godišnje izvješće
Službenik za zaštitu osobnih podataka
Odluka o imenovanju službenika za zaštitu osobnih podataka
Službenik za etiku
Povjerenik za otpad
Odluku o imenovanju povjerenika za otpad
Osoba zadužena za sustavno gospodarenje otpadom
Odluka o imenovanju osobe zadužene za sus.gosp.energijom
Zahtjevi i obrasci

Uvjerenje o nekažnjavanju

 

Historijat

 

 

"Kako čitati grad: Rijeka jučer, danas"
Autor: Radmila Matejčić

 

 



 

 

Sudbena palača


Prema pisanju Supilova "Novog lista", na inicijativu riječkog odvjetnika i političara Erazma Barčića, u proljeće 1901. godine uputila se u glavni grad Ugarske jedna delegacija sastavljena od odvjetnika, sudaca i općinskog notara da pred kompetentnim faktorima obrazloži opravdanost i potakne gradnju Sudbene palače u Rijeci. U njoj je trebalo biti sjedište sudbenog stola, kotarskog suda i državnog odvjetništva. Delegaciju su primili predsjednik vlade i ministar pravosuđa i financija koji su objeručke prihvatili taj prijedlog jer su imali pred očima novi način dokazivanja brige mađarskih državnih vlasti za pitanje Rijeke. Preko suda je vodio put intenzivnije mađarizacije birokracije, a to je za sobom povlačilo mađarizaciju školstva, tako da je ministar pravosuđa smjesta poslao u Rijeku svog arhitekta Stjepana Kissa da vidi teret, da odabrano mjesto izmjeri i da podnese prijedlog za gradnju Sudbene palače i zatvora u istom sklopu.


Gradski magistar je 10. srpnja 1901. godine poslao ministru pravosuđa svoju memoriju u kojoj je istaknuto da je za ukras sudišta potrebna nova palača. Općinski je Građevni ured kao najprikladnije mjesto predložio gradonačelniku teren i zgradu Kaštela koje općina dragovoljno ustupa eraru za gradnju Službene palače i zatvora. Po mišljenju riječke općine to mjesto nije udaljeno od središta grada i stoga je podesno za suce i publiku. U novoj zgradi, odnosno cjelokupnom sklopu, prema mišljenju magistrata, valjalo bi se ostvariti estetsko jedinstvo budući da Rijeku, kao pomorski grad, često posjećuju stranci kojima je to prvi dodir s "ugarskim teritorijem" pa bi trebali "steći impresiju o patriotskom maru ugarskih vlasti" za Rijeku.

 

 



 

Žrtvovani Kaštel

 

Začuđuje da općinski Građevni ured, koji se inače neobično zalagao za očuvanje povijesne baštine, žrtvuje u ovom slučaju starodrevni kapetanski Kaštel i njegovu okolinu i da prijedlog za taj vandalski čin dolazi upravo od općine. Istina je da je ministarstvo nastojalo da se zgrada zatvora proširi na starom mjestu ali ne postoje arhivski dokazi da je država tražila rušenje Kaštela. Vjerojatno je bila nužda za probijanjem nove prometnice od Rječine do Staroga grada kojoj bi rog Kaštela, koji je stršao izvan pravca bedema, skrenuo pravac. Općinska je uprava bila neobično zainteresirana da tom prometnicom preko Zagrada spoji grad s Brajdom i kolodvorom, s područjem koje je sve više poprimalo kozmopolitski izgled centra grada. Magistrat je u ovom slučaju računao na izdašnu pomoć državne blagajne budući da je investitor Sudbene palače bio dužan urediti dio prometnice i pločnike nove ulice. Predračun za ostvarenje projekta otvaranja nove ulice (današnje Ulice Žrtava fašizma od Rječine do Zagrada) stajao je 216,300 kruna. Dan prije nego što je općinska memorija otposlana u Budimpeštu, ministar pravosuđa je 8. srpnja 1901. godine odobrio gradnju Sudbene palače nakon što je od arhitekta Kissa dobio snimljenu situaciju mjesta za gradnju palače i zatvora. Ministarstvo je postavilo uvjet da cestu treba zakrenuti i da uspon ne smije biti viši od 7 posto, budući da su predviđali tramvajsku prugu. Regulacija ceste trebala je biti istodobno izvođena kad i gradnja palače. Od Stara do raskrižja kod crkve Sv. Vida, odakle se odvajao novi krak ceste za Školjić i Perio (današnja Ulica J. Grohovca), teren se morao spustiti za 4 do 6 metara. Iskop je bio najdublji upravo pred Sudbenom palačom. Ta je činjenica nametnula budimpeštanskom arhitektu F. Stigleru veoma težak zadatak, a ništa manje nije bio težak i odgovoran zadatak riječkog inženjera G. Grassia, projektanta podzida i stepeništa uz desnu stranu ceste. Obojica su svoj zadatak riješili magistralno, tako da je taj dio grada, nepromijenjen do danas, jedna impozantna građevinska i arhitektonska monumentalna cjelina.

 

 


 

Ulica poput lakta

 

Taj usjek nove ceste u brijeg uvjetovao je gradnju Sudbene palače na povišenoj terasi do koje se stiže stepenicama postavljenim sa strana eksedre koja je trebala biti ukras ulice. Poput u laktu savijenih ruku, stepenice prihvaćaju publiku i vode je do monumentalnog portala na središnjem rizalitu palače.

 

                      

                   (slika stepenica savijenih poput laktova)

 

Na tom je dijelu koncentriran dekorativni ukras, s obje strane su alegorije Pravde, ženske glave pokritih očiju. Na toj je palači prisutan duh monumentalnog historicizma, pretencioznosti za prizorom, ali jednako su tako uočljivi elementi secesije, posebno primjena trokrilnih prozora i nekih dekorativnih elemenata. Ogroman korpus palače sa svojim sjevernim pročeljem organski je vezan uz zgradu zatvora koja je, također, u donjem dijelu izgrađena od kamenih bunja. Južno pročelje s ogromnim prozorskim otvorima sudnice nadvisilo je skromnu starogradsku arhitekturu i donedavno je dominiralo na najvišoj točki Staroga grada.

 

                       
           (slika ženske glave prekritih očiju - alegorija pravde)

 

Rušenje Kaštela i počeci gradnje Sudbene palače počeli su 1904.g., a gradnja je trajala od 1905. do 11. svibnja 1906. godine. Sredinom kolovoza te godine sud se preselio u novogradnju, a budući da Ulica Kašel nije bila snižena prema projektu sve do 1907. godine, palača nije bila priključena na kanalizaciju i vodovodnu mrežu.


Gradnju ceste i podzida od raskrižja kod Sv. Vida do Stara, koji se u to vrijeme po carevom bratu nadvojvodi Josipu zvao Josipov trg, izveo je riječki poduzetnik Ivan Rubinić po projektu arhitekta G. Grassia razrađenog u općinskom Građevinskom uredu. Troškovnik i projekt rađeni su pod nadzorom pročelnika tog ureda Luigia Bescocca. Korišten je kamen iz Drenove, a posao su obavili radnici i kamenari iz Rijeke.

 

 


 

 


Zloglasna "via Roma"

 

U vrijeme talijanske uprave promijenjeno je ime trgu pred Guvernerovom palačom u "Piazzale Roma", a ulica je od tog trga do Rječine dobila naziv "via Roma". Zatvori, koji su građeni 1905.g. postali su za vrijeme drugog svjetskog rata mučilište rodoljuba, žrtava fašizma. Narod je uzdisao "via Roma nikad doma". To je i bio razlog da je komisija za promjenu naziva ulica toj ulici, kao trajni znak sjećanja na patnje antifašističkih rodoljuba u zatvoru kod Sudbene palače, dala ime Ulica žrtava fašizma. Tom su ulicom oslobodioci Rijeke 3. svibnja 1945. krenuli od mosta na Rječini prema Guvernerovoj palači da na njoj istaknu zastavu slobode.